
Dramski trougao
Uprkos imenu koje obećava, psihološke ige uopšte nisu zabavne. One su nesvesni obrasci ponašanja koji se neprestano ponavljaju između dvoje ljudi (nekad i više), koji ih ostavljaju prazne i nesrećne.
U transakcionoj analizi imamo određene obracse ponqšanja na umu kada kada govorimo o psihološkim igrama, kratko igrama. Igru možemo definisati kao skup međusobnih interakcija dvoje ili više ljudi gde postoji skriveni motiv i u jednom trenutku zamena uloga među učesnicima. Igra se završava na predvidljiv način i može se igrati opet i opet ispočetka.
Uopšteno govoreći, postoje samo tri uloge kroz koje neko može da učestvuje u igri: Spasilac, Progonilac i Žrtva. Da pokažemo da su to uloge, pišemo ih velikim početnim slovom.
U svakoj igri imamo tri psihološke uloge, i ulaskom u jednu od njih učestvujete u psihološkoj igri. (Videćete u nastavku da je najbolje da ne ulazite ni u jednu od njih.)
Ljudi obično imaju omiljenu poziciju u igri sa koje počinju. Često je naša omiljena pozicija je ona koju smo naučili u detinjstvu. Sve tri pozicije su neautentične i isključuju neki aspekt nas samih ili drugih ljudi ( Na primer , kao Spasilac ja isključujem kapacitet drugog da misli i ponaša se onako kako misli da je najbolje za njega).
Spasilac je osoba koja ima dnevnik obaveza koje treba da uraadi za druge ljude. Skriveno uverenje je a drugi nisu sposobni da to urade sami, što stavlja Spasioca u nadređenu poziciju. Skrivena pretpostavka je četo nesvesna i većina Spasilaca su dobornamerni. Ipak, uobičajeno Spasilac pomaže ljudima ne pitajući i radeći više nego što je njegov deo, i obavezno završi radeći stvari koje ne želi.
Žrtva je osoba koja traži od drugih da urade nesto umesto njih, pre nego što će to uraditi sami. Drugim rečima, postavljaju se u podređenu poziciju. Žrtve sebe omalovažavaju i potcenjuju svoj kapacitet da misle i deluju samostalno. Često ne koriste kapacitet svog Odraslog da misle i mogu verovati da ne mogu same da izađu na kraj. Žrtva može sebe videti kao slabića i često oseća da je bespomoćna. Bez obzira Žrtva omalovažava sopstvenu snagu, ona ima snage da iniciraju zamenu uloga u igri ( što im daje puno snage u odnosu).
Konačno, Progonilac. Oni zanemaruju kapacitet drugih da misle i da se postupaju po sebi. Progonilac ima skriven plan kažnjavanja i omalovažavanja ljudi na neki način. Kao i Spasilac, i on je u nadređenom položaju.
Igra počinje kada dvoje ljudi prepoznaju da su u suprotnim ulogama, npr. Spasilac i Žrtva. Sledi skup predvidljivih interakcija, posle kojih jedna osoba menja uloge. Na primer, Žrtva prelazi u Progonioca, a Spasilac prati promenu i postaje Žrtva (može i Progonilac ). Promena u igri može biti iz bilo koje tri pozicije u neku od druge dve. Kao što imaju omiljene startne pozicije, ljudi imaju i omiljene uloge za promenu.
Pogledajmo jedan primer. Ne tako davno, jedan saradnik mi je opisao jednog od svojih kolega, osobu koja je stalno tražila od drugih da joj izađu u susret. Stalno bi kasnila, gubila naočare i upadalanu slične problematične situacije. Predstavljala bi sebe kao Žrtvu i onda tražila pomoć od drugih (Spasilaca) da reše situaciju umesto nje. Tražila bi od drugih da obavljaju telefonske razgovore umesto nje, traže njene naočare ili rade njen posao kad ona kasni. Posle puno usluga koje su joj ljudi činili, ona bi promenila ulogu i postala Progonilac. Kritikovala bi ljude kako neće ništa da urade za nju kako treba, ili bi ih nazivala beskorisnim u nekom drugom smislu. To je značilo da su prvobitni Spasioci postajali Žrtve i završavali sa odbačeni i besni. Prvobitna Žrtva, sada Progonilac, takođe bi se osećala loše na kraju. Mogla je da opravda svoj bes prema svetu, drugim ljudima i svom radnom mestu, koje iskreno nije volela. Ova ista igra ponavljala se više puta sa istim ishodom.
Kao što se može videti, i Spasilac i Žrtva kreću iz neautentičnih pozicija i prolaze kroz ceo niz nesvesnih ( ponekad i svesnih) interakcija koje se završavaju u zameni uloga i neprijatnim osećanjima sa obe strane. Ljudi – možda i vi takođe! – mogu beskrajno da ponavljaju ovaj obrazac.
Zašto ljudi ovo rade? Ima puno razloga zašto ljudi igraju ovu vrstu igara. Jedan je da tako potvrđuju svoj pogled na svet ( prvobitna Žrtva u prethodnom primeru potvrđuje svoje verovanje da su ljudi loši i da ona može da bude besna na njih). To je takođe način da ne preuzmemo odgovornost da bilo šta promenimo u svom životu.
Još jedan razlog za igranje igara je da se privuče pažnja. Igre se mogu igrati sa visokim emotivnim nabojem i, uprkos činjenici da izazivaju negativnu pažnju, to je bolje nego nemati pažnju uopšte. Bez igara ljudi mogu osetiti usamljenost i otuđenost od drugih. (Žrtva/Progonilac iz prethodnog primera može biti bez porodice i prijatelja sa kojima može da uđe u odnos kroz igranje igara.)
Ako se posmatra kao takvo, može se reći da je igranje igara neuspeo pokušaj da se bude blizak sa ljudima. Učesnici žele da budu bliski i autentični jedni sa drugima, ali ne mogu da rizikuju da budu otvoreni i iskreni, pa ulaze u predvidljiv obrazac ponašanja – igru (pogledaj takođe strukturisanje vremena). Iako se od igara osećamo loše, one su i dalje strukturirane u predvidljivim formama: ista stvar se dešava ponovo i ponovo, što mnogo manje plaši nego potpuno nepoznati ishod ili stvarna bliskost sa drugom osobom. Ako izaberem da budem blizak sa drugom osobom, tu smo samo nas dvoje u odnosu i može da se desi bilo šta! Za neke ljude to je vrlo zastrašujuće, pa oni preusmeravaju svoju energiju na igre.
Igra takođe može biti način da se potvrdi podela uloga u vezi ili da se sačuva simbiotski odnos. U okviru intimne veze igre se često igraju sa velikim intenzietom i u tom okviru možemo da razlikujemo igre prvog, drugog i trećeg stepena. Igre prvog stepena igraju se sa socijalno prihvatljivim intenzitetom, na primer na poslu. Igre drugog stepena su mnogo intenzivnije i obično se igraju iza zatvorenih vrata. Igre trećeg stepena podrazumevaju nastalu štetu, kao što su fizički napadi ili neko biva povređen na drugi način ( alkoholizam), neko odlazi u zatvor ili umire.
Koje je rešenje? Prvo razmislite o ulogama koje su uključene u igru. U kojoj najviše prepoznajete sebe? Možete li se setiti kada ste ušli u igru sa nekim? Kako se to desilo i šta ste rekli sebi posle? Koja je vaša omiljena pozicija kada dođe do zamene uloga? Kada jednom shvatite šta se dešava, biće vam lakše da to uočite ranije. Iako ste svesni šta se događa, možete osećati da ste uvučeni u igre. Ipak, uvek je dvoje (ili više) umešano u igranje igre tako da vi sigurno nečim doprinosite da budete deo. Zapamtite, kada ste autentični, više niste podložni skrivenim motivima igre, tako da je pravi put biti realan i kongruentan.
Postoje dobre osobine u svakoj ulozi koje ne treba zanemariti. Kao Spasilac, treba sebi da dopustite da budete snalažljivi. Možete biti dostupni ljudima , ali ne treba da dajete više nego što želite. Zapamtite, ne spašavajte ljude da ih ne biste progonili kasnije! Jednostavno će morati da se snađu sa manje vaše podrške i da popune prazninu drugačije (razviju sopstvenu snagu, pitaju druge ljude, i sl.). Kao žrtva treba da se suočite sa sopstvenom slabošću, ali i sa odgovornošću da uredite svoj život onako kako vama odgovara. To je na kraju ipak vaš život. Uradite nešto po tom pitanju i ne očekujte od drugih da vam popunjavaju praznine. Ako imate običaj da ulazite u ulogu Progonioca, vaš posao je da razvijete sopstvenu snagu ali da ne terate druge da trpe zbog toga. Ok je da budete jaki.
Related Posts
Šta su to poremećaji sumanutosti?
Poremećaji sumanutosti spadaju u grupu psihoza i kod njih je mehanizam otuđenja...
Bipolarni poremećaj raspoloženja
Definicija Bipolarni poremećaj, poznat i kao manično-depresivni poremećaj,...
Ego stanja
Model ego stanja osmislio je Erik Bern, osnivač transakcione analize (skraćeno...
O životnom skriptu
Životni skript je još jedan veliki koncept u transakcionoj analizi. U suštini,...